Divljine, prkosa, šećera i neba

Piše: Milja Mitrović

Kad te kao dete prvi put odvedu na Romaniju, ispraviš se i glasno se obraduješ što nema ograda između kuća:

Koliko je veliko njihovo dvorište!
.
.
.
Danas pomisliš koliko je duša ljudska široka i duboka, koliko je ljubavi prema životu u iskričavom starom oku, koliko divljine, prkosa, šećera i neba ima u sasvim običnom, a sasvim svom čoveku.

I pomisliš još da je sva nauka ionako promenljiva i neutemeljena u odnosu na duboke korene predačke; da je i sam ljudski duh dovoljan dokaz da život treba živeti radosno.

Ne pitaš se posle da li je kapitalizam zaista sposoban da porobi živog i probuđenog čoveka.

Znaš da nije.

Ne pitaš se ima li uistinu jačih, boljih, većih, vrednih i manje vrednih ljudi.

Znaš da nema.

Svi smo tu. I svi smo jedno.
.
.
.
Čoveštvu drugog čoveka se klanjam, od njega i ja malo porastem.